Saša postaje službeni Aquisition and Test Driver u Rimac Automobilima. Rimac Automobili, sada već međunarodno poznata i priznata tvrtka za proizvodnju i razvoj tehnologije i hiper-automobila, Saši će omogućiti nova iskustva, ali i stjecanje dodatnih znanja na novom radnom mjestu radeći u okruženju napredne tehnologije. Također će sakupljanje dodatnih iskustava na trkaćim stazama diljem svijeta zasigurno biti od pomoći Saši u budućim sportskim uspjesima.
Prijatelj me zamolio da napišem tekst u kojem ću opisati što osjećam za vrijeme utrka. Prvo sam to prihvatio kao izazov, a kasnije se nametnulo kao potreba. Što sve prolazi kroz glavu vozaču za vrijeme utrke?
Pa eto, potrudit ću se, mada ću vam odmah kazati, mislim da ne postoji osoba koji bi to mogao vjerno opisati. Postoje ljudi koji se time bave, koji to osjećaju, vole, žive… Pokušat ću približiti svoj doživljaj i opisati svoje osjećaje koliko je to u mojoj moći. Nekim ljudima je smiješno kada pričam koliko mi vožnja znači.
Zaključuju i kažu: gledaj ga divljak, priča gluposti, samo divljanje mu je u glavi. Upravo iz tog razloga ove teme uglavnom izbjegavam kao i ljude koji me osuđuju, a ne poznaju. Po čemu se razlikujem od ostalih mladih vozača? Jure i buče ulicama, divljaju i glupiraju se, rade sve i svašta. Svi bi oni mogli isto reći za sebe!
Znate kako djecu od malih nogu učite onim najosnovnijim stvarima? Hodati, pričati, vezati cipele, pristojnosti u ponašanju ( neki ljudi taj dio izostave 🙂 )! Svi smo mi to prošli ali uglavnom se nitko od nas ne sjeća kada je prohodao ili prve riječi progovorio. Ja sam u svom najranijem djetinjstvu već vozio. Ne sjećam se prvog sjedanja za volan, zapravo, negdje je u magli mojih prvih uspomena. Imao sam oko tri godine kada sam počeo voziti karting! Imao sam šest godina, dok su moji vršnjaci učili abecedu, pisati, čitati, ja sam učio kako najbrže prolaziti kroz zavoje. Vožnja mi je išla bolje od abecede 🙂 Vjerujem da svi pamte svoju prvu vožnju. Ja – ne! Bio sam premali da bi se toga sjećao. To je dio mene, to me ispunjava, smiruje i puno mi znači. To živim. Bez toga bi se osjećao, kao da vi ne čitate, pišete ili što god da znate i volite raditi u životu. Bez toga bi se osjećao kao da ne dišem, kao da ja nisam ja. Da li bi vi mogli tako živjeti? Možda i bi, ali da li bi bili sretni, osjećali se ispunjenim, živjeli u punom smislu te riječi?
U osnovnoj školi jednom prilikom pisali smo sastav iz Hrvatskog jezika. Svatko je morao opisati sport kojim se bavi. Uglavnom su to bili nogometaši, netko je trenirao karate, netko ples. I dok sam s oduševljenjem čitao svoj tekst, jedan učenik iz razreda rekao je „pa što se tu toliko ima za pisati, sjedneš i okrećeš volan lijevo-desno“?!
U ranoj dobi mog života nisam se profesionalno bavio vožnjom, rekreativno sam se vozio na jednoj karting-stazi u našem gradu. Odvozio sam nekoliko utrka u lijepoj našoj i u Sloveniji. Protiv štoperice sam bio brz, ali kada sam prvi put došao na stazu u Portorožu, među još 40 vozača bio sam totalno izgubljen i uplašen. Imao sam sedam godina. Kružio sam nepoznatom stazom i samo se sklanjao iskusnijim vozačima sa staze. Od silne gužve nisam bio u stanju pamtiti zavoje, ni ponašanje moga kartinga. Osjećao sam se kao da nikada nisam držao volan u rukama, a kamoli da sam sposoban odraditi ove utrke. Taj je vikend loše prošao. Nisam navikao na toliki promet i gužvu oko sebe, guranja na startu, izguravanja sa staze i slično. Nakon tog vikenda novi pokušaj uslijedio je nekoliko tjedana kasnije na drugoj stazi u Zagrebu. Već na treninzima mi se jedan mladi vozač s kartingom doslovce popeo na glavu, tako da sam na startu iduće utrke sve propustio naprijed i startao posljednji! To je bio dio mene, uplašio sam se! Plašila me sva ta gužva i sudaranje. Tada, iako veoma mlad, shvatio sam da auto utrke nisu nimalo bezazlen sport. Nisam tome bio dorastao. Prestali smo ići na utrke. Nastavio sam voziti rekreativno.
Godine su prolazile, zabavljao sam se vožnjom, skupljao iskustvo, odvozio poneku lokalnu utrku i imao nekoliko udesa. Strah je postepeno nestajao. Nakon svakog izlijetanja i duže pauze, svaka moja sljedeća vožnja nakon toga dala bi osjetno bolje rezultate. Jedne godine u Poreču bio mi je takav gušt voziti da sam se osjećao kao da letim, ljudi su se divili, suparnici čestitali, a neki su bili nezadovoljni da tamo nekog klinca nisu mogli uhvatiti na stazi. Nakon toga opet sam se pokušao vratiti u utrke, ali bezuspješno. Odvozili smo jednu utrku, s iznajmljenim kartingom, koji se nije pokazao kao baš sretan izbor. Osim toga, financije su oduvijek predstavljale problem. Skup je to sport!
Kasnije, 2005. određene okolnosti su mi omogućile da sudjelujem na kružnim auto utrkama. Radi popularizacije auto-moto sporta počeli su se organizirati i komercijalizirati kupovi (škoda-kup, honda-kup). Imao sam 16 godina, bez vozačke dozvole, bez iskustva u toj disciplini, ali s vozačkom licencom našao sam se među najpoznatijim imenima hrvatskog automobilizma. Najmlađi vozač nakon mene imao je 22 godine. U to sam vrijeme poprilično brzo napredovao, dobivao na brzini i gradio iskustvo. Nisam prošao bez nekoliko udesa, ali sve je prošlo s lakšim povredama, par modrica i materijalnom štetom. U kružnim utrkama moraš biti izdržljiv, psihički i fizički! Voziš protiv drugih vozača i uočavaš njihove greške kako bi ih prestigao. Istovremeno pokušavaš biti maksimalno koncentriran kako ne bi i sam napravio grešku. Opisat ću vam kako je izgledala jedna kružna utrka iz moje perspektive.
Požega 2007. godine. Po prvi puta u tri sezone kružnih utrka nalazim se na prvoj startnoj poziciji. Prvu utrku sam završio na četvrtom mjestu. Po pravilniku, za iduću utrku prva četvorica mijenjaju redoslijed kako bi gledateljima bilo zanimljivije. Na startu je uvijek vrlo napeto, jer je tu najbolja prilika za dobiti ili izgubiti dobru poziciju. U ovoj situaciji najveći je uspjeh sačuvati prvu poziciju i po mogućnosti odvoziti utrku bez greške do cilja. Naravno, zvuči vrlo jednostavno! Grešku sam napravio već na samom startu. Gledam u semafor i razmišljam o hrpi bijesnih pasa iza sebe koji samo čekaju da se pokrenu i pregaze me. Reagirao sam prerano na semafor i krenuo, pa se odmah zatim zaustavio, prije nego se upalilo zeleno svijetlo. Krenuo sam na iduće zeleno svijetlo i nekako uspio sačuvati prvu poziciju. Dok me mučila misao da li ću dobiti kaznu za preuranjen start primijetio sam suce pokraj staze kako mašu crvenim zastavicama signalizirajući prekid utrke. Vraćamo se na startne pozicije i ponavljamo start. Priopćili su nam da se desila greška na semaforu, a zapravo su svi „bjesni psi“ u mojoj pozadinu startali kad i ja. Bio sam zadovoljan odlukom, jer sad sam se mogao koncentrirati na vožnju, a ne brinuti o tome hoću li biti kažnjen. Koncentracija je jako važna, pogotovo pod ovim pritiskom koji imam iza sebe. Ponovljeni start je prošao savršeno, nalazio sam se na lijevoj strani za jedinicu (prvi lijevi zavoji) iako bi po pravilu trebao biti desno, ali branio sam se od ludnice koja se odvijala iza mene. Osjećao sam se kao da me netko lovi, a ako dopustim da me jedan prođe, neću moći zaustaviti ni ostale vozače. Slijedi još jedan brzi lijevi zavoj gdje sam napravio drugu pogrešku kasnim kočenjem. Dok iza mene svi vozači čekaju priliku za proboj ulazimo u šikanu od guma, prvo lijevi pa desni đir, pa jedan brzi S. Usred šikane radim i treću grešku. Prebrzo ulazim u šikanu i prednji kraj automobila mi bježi u stranu. Panično pomislim, da je to – to, ali na sreću samo sam zakačio gumu i nastavio voziti kao da se ništa nije desilo. Sreća me i dalje pratila, jer je u svom tom dešavanju u šikani zbunjeni vozač iza mene je napravio istu pogrešku i usporio cijelu kolonu dovoljno da se udaljim od njih par stotina metara. Gledam u retrovizor, pokušavam se smiriti i skoncentrirati na vožnju. Ako ovako nastavim neću završiti utrku, a kamo li sačuvati poziciju. Puno je lakše bilo redati krugove kada ti nitko ne puše za vratom. Povremeno provjeravam retrovizor i vidim da se iza mene odvija prava borba, puno pretjecanja i naguravanja. Držim razmak i redam krugove zadovoljan kako napredujem. Imam dojam da je sve pod kontrolom, da više ne griješim i nisam pod pritiskom. To je potrajalo nekoliko krugova, kada sam počeo primjećivati da radim sitne greške koje sasvim zanemarivo utječu na moju vožnju. U retrovizoru vidim kako mi se auto približava, a što je on bliži ja više griješim. Prošla je i sredina utrke kada sam primijetio auto s lijeve strane kako me pretječe. Došao je tako neprimjetno, i tako jednostavno me je zaobišao da sam se osjećao kao da me netko polio hladnim tušem. Po glavi mi se vrti pitanje – kako?!
Pokušao sam ga pratiti, ali to je potrajalo možda sljedeća dva kruga. Vozim i vrtim si pitanja po glavi: koliko još krugova, koliko su mi ostali blizu… Vidim ih u retrovizoru, ali ne mogu procijeniti. Zapravo bi samo trebao prestati razmišljati o bilo čemu i koncentrirati se na vožnju. Već idući krug iza sebe imam još dva vozača. Sustižu me na startno ciljnom pravcu, ali ostatak staze lagano im odmičem. Nedovoljno! Pri dolasku u jedinicu vidim da mi je jedan vozač na samom braniku, odlučim ostati na lijevoj stani staze braneći poziciju. Idem na kasno kočenje i uspijevam se obraniti. Dolaskom pred pravac uspijevam se odmaknuti od njega svega nekoliko metara, ali na kraju pravca opet mi je na braniku, pri kočenju smo se dotakli. Ponovo sam ostao na lijevoj strani, jer ako mu dam imalo mjesta, proći će. Uspješno sam se odmaknuo za cijeli krug do pravca. No već sljedeći krug na kočenju u jedinicu sam osjetio jak udarac u stražnji branik i zaplesao. Nekako uspijevam zadržati poziciju, sada mi je već bio sasvim blizu pa sam se morao i tu obrambeno postaviti. Poprilično je tijesno, ali uspijevam se domoći pravca s laganom prednosti. Nema smisla, na ravnom dijelu staze je brži i to me sada već lagano nervira. Dolazimo na jedinicu s nešto manje od 200 km/h, a ja kočim za nas oboje. Grešku sam napravio u dvojci i dao mu mjesta s desne strane. Frustrira me to nabijanje na kočenju i pritišćem ga uz rub staze kako bi ušao u šikanu prije njega jer kroz šikanu ima mjesta za prolaz samo jednog automobila.
OK, sad igramo grubo. Zadržao sam se ispred njega, šikanu prije pravca kočim ranije kako bi ga usporio, a sebi osigurao brži izlaz i prednost na pravcu. Uspijevam se odmaknuti za dvije dužine auta – besmisleno! Pred jedinicom opet mi je na braniku. Tri kruga prije kraja postaje mi prenaporno, gubim osjećaj brzine i zavoja, vruće mi je i pojma nemam što radim. Najradije bih ga propustio, ali ne želim odustati od borbe. Lagano gubim razum, ali ipak održavam prednost taktiziranjem. Usporavam ga, ranije kočim kako bih imao bolje izlaze iz zavoja i barem trenutno skratio agoniju naguravanja. I napokon vidim zastavu, prolazim ciljem drugoplasirani, najbolji rezultat u ove tri godine kruga! Nakon utrke nisam imao snage izaći iz auta, dehidrirao sam i imam vrtoglavicu! Ipak, ne mogu opisati osjećaje koji su me obuzeli! Usput, nešto sam i naučio. Sada znam da nisam dovoljno spreman fizički, a ni psihički za ovakve izazove. To je sljedeća stvar na kojoj počinjem raditi!
2007. godine, počeo sam voziti brdske utrke. Tu je situacija malo drugačija. Boriš se protiv drugih vozača, ali uglavnom ti je glavni neprijatelj vrijeme. I ti sam sebi! Za razliku od kruga, tu sam vodiš svoju borbu. I tu nema prostora za pogreške jer se greške na brdu skupo plaćaju. Na kružnim utrkama dolazi do izražaja bolji automobil, a na brdskim bolji vozač.
Moj trening svodi se na upoznavanje staze do savršenstva. Zapamtio bih stazu na pamet, svaki zavoj, svaku oznaku, širinu ceste, koji dio staze mogu iskoristiti do maksimuma, gdje mogu posuditi malo zemljane površine, gdje mogu otići malo preko granica, gdje štedim vrijeme na kasnom kočenju i brzim izlascima iz zavoja. Ovdje svaki pa i najmanji djelić sekunde mnogo znači. Već prve sezone borio sam se za bodove i uspio dobiti prvenstvo. Postajem najmlađi prvak u toj disciplini u povijesti Hrvatskog automobilizma.
Svaki put prije nego bi se pojavio na startu sjeo bih u auto i razmišljao o stazi. Na samom startu uvijek bih zatezao H pojaseve po nekoliko puta. Tako bih se zategao pojasevima da bi jedva disao, ali tada bi se osjećao sigurnije. Na startu je uvijek bio prisutan neki strah, ali ne strah od izlijetanja i ozljeda, nego strah od vlastitih pogrešaka. Nisam volio griješiti na brdu jer to više ne možeš ispraviti. Također, bilo me strah da ne napravim štetu na automobilu.
Kružne i brdske utrke ne mogu se uspoređivati. Sve ima svoje draži, ali na brdu se osjećam slobodno i uživam u svakom trenutku. Nekih detalja i radnji nisam ni bio svjestan sve dok nisam pregledao snimke svojih vožnji. Na primjer, prilikom vožnje mašem rukama, lupkam po volanu, svađam se sam sobom kad pogriješim i sve to radim potpuno nesvjesno. Imao sam i jedno ružno izlijetanje kada sam završio u šumi. Dok su svi bili zabrinuti za mene, jesam li u komadu, ja sam bio zabrinut hoću li moći nastaviti prvenstvo i hoće li se automobil moći osposobiti za nastavak prvenstva. Izgledao je kao da je spreman za deponij. Iduću utrku nakon tog izlijetanja, nakon dugih mukotrpnih dana i noći osposobljavanja totalno uništenog automobila trud se isplatio.
Pojavljujem se na startu s pokrpanim autom dva tjedna nakon udesa, neofarbanim i smiješnim. S tim smiješnim autom došao sam do svoje prve pobjede na brdu. Bila je to dobra, uzbudljiva i neizvjesna sezona! Sve do zadnje utrke, od tri vozača, nije se znalo tko će biti pobjednik. Sve je ovisilo o zadnjoj utrci u sezoni. Ne mogu opisati taj osjećaj kad sam se nakon cilja spustio u box. Dočekali su me poput kralja, a ja nisam znao dali bi se smijao ili plakao! Znam samo da sam bio neopisivo sretan i imao podršku roditelja, a to jako puno znači.
Krajem 2008. godine stvari su krenule ozbiljnije.
Ukazuje mi se prilika i odlazim u renomiranu školu vožnje Roba Wilsona u koju idu svi vrhunski talentirani vozači iz svih grana auto sporta (F1, WCR, WTCC itd). Tamo dobivam preporuku za testiranje u jednom od najboljih timova u Formuli Renault u Engleskoj. Iako nije moguće samo tako pojaviti se i sjesti bez ikakvog prethodnog iskustva u najbolji bolid , kako Englezi kažu, u „single-seater“ (jednosjed, ili u našem žargonu- formula), sa mnom su napravili iznimku. Obzirom na preporuke, dopuštaju mi da odradim nekoliko dana testiranja. Preda mnom se otvara jedan novi svijet u automobilizmu. Privikavam se na aerodinamiku, težak volan, strašno tvrde papučice kočnica i kvačila (iako se kvačilo koristi samo za pokretanje bolida), brzine se mijenjaju bez kvačila s ručicom naprijed- nazad, kao i na motoru, viša-niža.
Sve što sam ja radio u kokpitu tog bolida bilježila je telemetrija. Poslije svake vožnje sjeo bi s inženjerom uz laptop i zajedno bismo radili analizu. Na lapotopu je bila prikazana moja kompletna vožnja, kako i kada kočim, kako i kada oduzimam ili dodajem gas, gdje točno sve to činim, koliko okrećem volan, kolikim pritiskom stišćem kočnicu, apsolutno se sve vidjelo.
Tako da je moji prvi dan testiranja je zvučao ovako: Tu bi trebao kočiti 24 metra kasnije, ali moraš udariti kočnicu jače za 18 kg! Tu ne bi trebao kočiti i ubacivati u treću brzinu, nego držati gas u 5-toj! Ovdje ne smiješ dizati toliko gas, a ovdje bi gas moga biti barem na 63% (WTF ?!). Možda to sada ne zvuči strašno ali bilo je to zanimljivo iskustvo. Pogotovo kada su mi objašnjavali kako bolid ide brže, bolje drži stazu i aerodinamiku. Kada mi kažu „tu ne puštaj gas“, kao da je jednostavno pri brzini od 250 km/h držati nogu do poda na papučici gasa, a zdrav razum ti to ne dopušta i svega si svjestan. Da ne spominjem koliko je teško okretati volan, kao da sa svake moje strane sjedi po jedan bodybuilder i kontriraju. Ja u desno – on u lijevo, ja u lijevo – drugi u desno.
Vidljivost iz takvog bolida je katastrofalna! Sjediš gotovo na podu, te ako staza ide uzbrdo nemaš nikakvu preglednost i voziš na slijepo, što na Engleskim stazama nije rijedak slučaj. Nakon prvog dana testiranja tim je bio zadovoljan i iznenađen mojim rezultatima. Brzo učim, brzo primjenjujem što mi se kaže, iako nam je komunikacija otežana zbog engleskih riječi s kojima se nisam nikada i nigdje prije susretao. Paralelno učim i jezik. Bili su iznenađeni mojim zapažanjima o tome što se događa na bolidu. Nakon prvih testiranja rekao sam im da mi se u par navrata učinilo kao da klizi lamela kvačila, te da pri velikim brzinama imam feeling da se okretaji vrte u prazno, iako jedva primjetno, na što su oni odmah reagirali i pregledali cijelu telemetriju. Nisu nalazili kvar, ali svejedno su rastavili bolid i pronašli u čemu je problem. Toga sam se dana osjećao kao da me je netko tukao, užasno su me boljele ruke, ramena, vrat, noge… Trenirao sam, ali ni približno koliko je bilo potrebno za ovakve ekstremne uvijete vožnje. Sile su strašne! U par navrata osjetio sam kako mi glava pleše po kokpitu lijevo-desno kao da sam krpena lutka. Nisam imao snage držati taj tempo. Sljedećeg jutra budim se ukočen, ali to me nije spriječilo da odradim treninge kako treba. Drugi dan je bio već sasvim druga priča. Gledajući telemetriju rekli su da bi trebao kočiti jedan metar kasnije i sada je OK što u 5-toj držim full gas, ali još uvijek sam sporiji za 4 km/h! Gdje nađu taj jedan metar i tih 4 km/h -pitao sam se, a danas shvaćam koliko to zapravo puno znači.
Obzirom na činjenicu da je to bilo potpuno novo iskustvo za mene, prvi rezultati koje sam postizao s takvim bolidom i na takvim stazama za tim je to bilo ugodno iznenađenje i bili su zadovoljni. No, nedostaje financijskih sredstava koja bi mi omogućila vožnju za taj tim. 2009.godine ipak uspijevam odvoziti sezonu za jedan novoosnovani tim s vrhunskim ljudima, ali lošom organizacijom. Preselio sam se u Englesku, provodio vrijeme s timom, trenirao, učio jezik i kulturu. U takvoj situaciji povjerenje je jako bitno i osoblje tima postaje moja zamjenska obitelj. Sezona je počela, a meni sve ide nizbrdo! Već prvi službeni vikend, na stazi tijekom drugog slobodnog treninga udario me drugi vozač pri brzini većoj od 200km/h i završavam bočno u zidu. Bolid se kompletno raspao, a ja sam ostao sjediti u kokpitu. Kokpit je karbonski i osigurava vozača, čvrst je i gotovo neuništiv. Izašao sam iz bolida s tipičnom ozljedom bolova u grudnom košu gdje vas zatežu pojasevi. Osjećao sam bolove u nogama i u vratu natučene od siline udarca, a zaštitne gume su ostavile crni trag na mojoj kacigi koja je jedina virila iz kokpita. Hitna pomoć me odvozi na detaljan pregled u bolničku ambulantu. Dok me vraćaju u box strahujem što ljudi u timu misle i osjećaju, hoće li se ljutiti zbog uništenog bolida i hoću li moći ovaj vikend nastaviti s vožnjom. Srećom, kamere su snimile razlog mog izlijetanja, drugi vozač dobio je kaznu i došao se ispričati. Bolidi se preko noći mogu kompletno rastaviti i sastaviti, iako na mojem nije ostao skoro ni jedan kotač, ni jedan dio ovjesa, a motor se odvojio od kokpita… Sve bi se to moglo zamijeniti za par sati, ali od siline udarca karbonski kokpit je napukao. Po pravilima on više nije pouzdan ni upotrebljiv. Tako moja prva utrka u Formuli Renault završava prije nego li je i počela! Rezultati treninga: 29 vozača raspoređenih unutar 1,8 sekunde, ako si to ikako možete zamisliti. U nastavku sezone nije išlo puno bolje. Vodio sam borbe oko 20-og mjesta, a najbolji plasman mi je bio 16-to mjesto i tu sam prikupio par sitnih bodova. Nikako se nisam uspijevao posložiti s bolidom. Što god ja radio, bolid se ponašao po nekom svom principu.
Vozio sam brže i postizao bolja vremena, ali puno sam se ugodnije osjećao na testovima za prijašnji tim, u momentu kad sam prvi put sjeo u jednosjed, za vrijeme učenja i upoznavanja, nego nakon što sam ovdje odradio pola sezone. Bili su to mjeseci nervoze i očaja. Danas mislim da je to sve bilo bacanje vremena i novaca. Na polovici sezone u timu je došlo do nekih organizacijskih promjena te sam dobio ponudu da sljedeću utrku odvozim za jedan drugi tim u drugom prvenstvu. Došao sam na prvo testiranje u petak. Nije bilo službenog mjerenja vremena, skompao se s novim suvozačima. Već u prvim krugovima sam se osjećao ugodno.Štoviše, nakon dužeg vremena vratio mi se osjećaj sigurnosti. Iako na neslužbenim treninzima nije bilo mjerenja vremena, svaki put kad uđem u box, primijetio sam kako me inženjeri i mehaničari iz drugih timova promatraju.Kao da vide u meni prijetnju, a do tada me nisu ni primjećivali. U prvenstvu se unutar prvih 10 vozača vodi opaka borba.
Ispostavilo se da najbrža vremena radim u petak. Nakon posljednjih mjeseci mučenja, konačno sam bio dobre volje. U subotu na službenim mjerenjima, vozio sam se između drugog i osmog mjesta. Konačno dolaze kvalifikacije! Startno mjesto za prvu utrku sedmo, a za drugu treće. Nisam bio prezadovoljan, iako je to zapravo bio ogroman uspjeh za mene, ali jednostavno mi se nakupilo previše loših događaja. Ljudi u timu su bili prezadovoljni. Tek sam se pojavio među njima i već sam bio ispred ostala dva vozača u timu. Drugi dan sam bio prilično napet. Pojavio sam se na startu, u krugu zagrijavanja sam se pokušao u sicu odgurnuti nogama, ali tek što sam taknuo papučicu gasa, bolid se okrenuo….
Koja sramota! Srećom, bolid se nije ugasio i vratio sam se na moju startnu poziciju. Mehaničari dolaze, provjeravaju gume, pritisak, krilca, telemetriju, balans kočnica, temperaturu guma, kočnica i motora. Čovjek koji je cijelu sezonu u engleskoj proveo sa mnom zove se Neil Riddiford. To je čovjek koji je osvojio status prvaka u prvoj sezoni Formule Renault davne 1989. Godine, kada sam se rodio. Sada dolazi do mene i daje mi par korisnih savjeta i instrukcija, a ja sam nervozan kao pas na lancu. Startati u takvoj gužvi, gdje vlada jako napeta atmosfera nije lako, jer se svi pokušavaju probiti što je više moguće upravo na startu, da si olakšaju ostatak utrke. Ja sam inače dobar na startu, ali treba biti oprezan. S autom ako se malo dotaknete i pogurate, idete dalje, a ovdje, ako otpadne krilo, poremeti se aerodinamika ili slično, imat ćete muku cijelu utrku. Malo jači udarac u kotač, i možete istog trena parkirati! Minuta do starta, mehaničari pakuju svoje stvar, pale bolide i miču se sa strane. Imam osjećaj da mi srce tuče u grlu. Dok mi vozimo krug za zagrijavanje, mehaničari se miču sa staze i pripremaju boxeve! U krugu zagrijavanja bitno je agresivno okreta volan lijevo desno, te kočiti i ubrzavati kako bi gume i kočnice došle na radnu temperaturu, kako bi već u prvom krugu mogao to i iskoristiti. Jer prvi krug je jako bitan! Utrka je krenula, startao sam odlično, pretjecao sam za 5. poziciju, no dok sam bio vozaču na pola bolida s njegove desne strane, on se micao na desno i udario me u prednji kotač, okrenuo se, te se preko mojeg prednjeg krila popeo se i završio sa strane u travi, a ja sam pao na 12. poziciju. Neću ni spominjati što mi se motalo po glavi i koliko sam bio bijesan, ali do kraja utrke uz puno muke uspio sam se vratiti na sedmu poziciju i tamo završio! S polomljenim prednjim krilom koje me pri velikim brzinama zanosilo na sve strane, jer kako se krilo micalo tako je i cijeli bolid mijenjao smjer (aerodinamika).
S obzirom na situaciju tim je bio prezadovoljan, ali ne i ja. Sjeo sam u kamion i čekao drugu utrku. Po glavi su mi se vrtile svakakve misli i rekao sam sebi- idem na sve ili ništa!Želim završiti među prva 3-plasirana vozača ili ne moram ni završiti. Inženjer je došao s telemetrijom i ukazao mi na neke detalje gdje mogu poboljšati vožnju. Puno smo razgovarali dok su dečki osposobljavali bolid za drugu utrku. I evo nas opet na startu, u drugom redu.Ispred mene su samo dvojica vozača. Iza mene se nalaze još dva junaka koji se bore za titulu. Stojim im na putu. Kreće utrka.Start mi je savršen, ali i obojici vozača ispred mene. U trećem zavoju jedan me pretiče , u petom zavoju pokušavam vratiti poziciju, ali ulazim preširoko i s dva kotača promašim stazu, te izgubim još tri pozicije. Pri dolasku na pravac, na kočenju se vračam na šesto mjesto. Jako sam koncentriran i nakon dva kruga sustižem ostatak, uz malo muke jednog i prelazim. Sada sva trojica pokušavamo uloviti skupinu koja je malo odmakla, a ovog ispred ne mogu prestići, ima dobar tempo i ne griješi. Nakon nekoliko krugova stižemo vozača koji se vozi na trećoj poziciji, prvi dvojac je već poprilično daleko. Već krugovima vozim pod pritiskom, ali skoncentriran sam na ovo dvoje od ispred.
Pri dolasku pred pravac nalaze se jako brzi zavoji: prvo desni pa lijevi, a onda spori lijevi za 180 stupnjeva. Primjećujem da me jako usporavaju u tom dijelu, ali nema mjesta za pretjecanje. Nakon još tri kruga, shvatio sam da ću morati potražiti mjesto za pretjecanje u brzom lijevom zavoju ili ću se voziti ovako do kraja utrke.Druge prilike za proboj jednostavno nema. Dečki voze kao roboti, bez greške! Bacio sam se ranije na lijevo i kočio jako kasno, prestigao sam jednog i već se našao u zavoju od 180 stupnjeva pored idućeg vozača. Bili smo jako blizu jedan drugoga, izlazimo na pravac identično poravnati i sve do prvog zavoja bili smo isti, ali ja sam bio na pravoj strani da mogu kasnije kočiti i tu sam se konačno vratio na treću poziciju. Na trenutak mi je pala koncentracija, pomislio sam da je sve to bilo nekako prejednostavno. Ali do kraja je bilo još dovoljno krugova, možda bi mogao uloviti i prvu dvojcu! Svakim krugom ostalima sam se sve više udaljavao, ali prvoj dvojci ni traga. Odvozio sam trku u miru do kraja i završio treći. Konačno se vratio onaj osjećaj sreće, mahao sam i derao se ispod kacige. Ovo treće mjesto mi znači koliko i sva prva mjesta iz Hrvatske. Ekipa iz tima umalo nije na stazu skočila od sreće. Parkirao sam bolid u parc-ferme, izašao van, bio sam pun energije, niti sam bio umoran, niti me je ništa boljelo. Bio sam jednostavno zadovoljan! Donose mi vodu i tjeraju me na postolje. A ja sam bio uvjeren da od sreće čujem neku ludu muziku u svojoj glavi. To je ujedno i bila moja zadnja utrka u Engleskoj. Naravno, financije su dozvoljavale samo do tu! Neću ni spominjati kako je bilo teško te koja su bila odricanja koja sam imao te godine. Bilo mi je jako teško, ništa nije išlo po planu, daleko od kuće, muke, uloženog truda, svega. Ali odradio sam to. Puno toga sam naučio, skupio puno iskustva i probao nešto novo, vidio sasvim drugi svijet, upoznao odlične ljude!
Šećer dolazi na kraju. 2011. godine odlazim na testiranja u Španjolsku. Nakon tri godine pauze ukazala mi se prilika za testiranjem u Formuli 2.Imao sam otprilike 6 mjeseci da se fizički i psihički pripremim. To je već bilo nešto stvarno jako ozbiljno! Radilo se o turbo bolidima od čak 500 ks, a težine samo 500 kg! U Barceloni vrijeme kruga rade samo 7 sekundi sporije od F1. Jako zahtjevna stvar koja zahtjeva jako puno od vozača! Bolid ima samo dvije pedale, gas i kočnicu, mjenjač i kvačilo se nalaze identično kao u F1, na upravljaču (zapravo šasije za F2 su sve identične a proizvod ih Wiliams F1 team) na njemu se nalazi i mali display na kojem dobivate sve potrebne podatke te imate i nekoliko gumbića koji vam služe koječemu! Za vezu s boksom (koju mi na ovim testiranjima nismo imali) štimanje prednjih krilca, povećavanja boosta (podiže snagu motora za 70 ks, i dozvoljeno ga je koristiti pet puta u kvalifikacijama i pet puta u utrci), pit-lane limitator (kad ga uključite limitira brzinu na maksimalnu dozvoljenu prilikom prolaska kroz box), za staviti bolid van brzine jer na volanu možete mijenjati samo u višu ili nižu, a zadnja tipka služi za uvid u displej na kojem možete vidjeti okretaje motora, temperaturu, pritisak, brzina u kojoj se nalazi, vrijeme vlastitog najbržeg kruga, vlastitog zadnjeg kruga, poziciju prednjih krilca, koliko boosta još se može koristiti, te se može pogledati kompletna inspekcija vozila! Kvačilo radi po principu kao na motoru, ali nije na sajlu nego je sve elektronski. Služi samo za krenuti, zatim koristite pedalu s desne strane za u višu brzinu, a s lijeve strane za u nižu. U kokpitu s moje desne strane nalazi poluga za prilagođavanje sile kočenja, a s lijeve dugme za pokrenuti bolid i aktivirati protupožarni aparat, koji se može aktivirati i s vanjske strane kokpita, a u slučaju da vozač to nije u mogućnosti, to može napravili sudac, liječnik ili bilo tko prvi se nađe na tom mjestu. Jako brzo sam se udomaćio među nove ljude, čak sam susreo dva stara prijatelja iz engleske koji su poslovno iz Formule Renault prešli u Formulu 2. Upoznao sam ekipu, tko je za što zadužen, tko radi koji posao i kako sve to funkcionira! Zatim smo izgubili nekoliko sati za prilagođavanje bolida meni, izradili su sic po mojoj mjeri, namjestili položaj pedala i upravljača i objasnili mi što kako funkcionira.
Jedva sam dočekao početak treninga. Ponovno sve iz početka, novi bolid, nova staza, novi ljudi! Bio sam uzbuđen i nervozan. Kakav dojam ću ostaviti? Jer opet, kao i uvijek, ja sam ovdje najneiskusniji.Oko mene su vrhunski talentirani vozači iz cijelog svijeta. Konačno je staza dala zeleno svijetlo! Vežu me i daju mi posljednje upute, motori su poprilično bučni tako da slabo čujem što mi govore, ali malo rukama, malo mimikom sporazumijevamo se. Izlazim na stazu, vozim poprilično laganim tempom, treba napraviti nekoliko krugova, da gume i kočnice dođu na svoju radnu temperaturu, a ja da izvidim stazu na kojoj se nalazim prvi put! 12 mjesec je i osjećam hladan zrak kako puše u kokpit, ali ni najmanje mi to ne smeta, više me muči što je volan tako težak, kao i to što ne znam kako ću odvoziti 2 dana, jer nakon pola kruga već me bole ruke, bez obzira što sam se itekako dobro pripremao za ovo, i to mjesecima! Brzo sam se prilagodio i našao brzinu. Nakon prve pauze i razgovora sa svim prisutnima nitko nije skrivao oduševljenje. Svaki izlazak na stazu je sve bolji. Zadnji izlazak na stazu imali smo priliku isprobati boost! Prvo korištenje boosta, a ja sam na pravcu izderao se ispod kacige, od gušta, jer takvo ubrzanje i silu još nikad nisam doživio, niti ne znam da li će ikad biti opet prilika iskusiti nešto slično. Iako se nisam mogao priviknuti na boost, jer prilikom njegovog korištenja, automatski se mijenja i putanja u zavoju, mjesto i vrijeme kočenja. Ako sve to napravite kako treba, krug može biti brži i za koju sekundicu! A znate koliko to znači ako se 20 vozača vozi unutar 2 sekunde? Jako puno! U ta dva dana testiranja skoro sve je prošlo idealno. Vozio sam se u takoreći zlatnoj sredini, ali bio sam zabrinut da li ću uopće moći pratiti tempo s ostalim vozačima. A kad sam vidio da se može, želja je postala malo i prevelika, te sam oštetio jedno prednje krilo izlijetanjem, što ću još dugo pamtiti. Dani su prošli odlično. Pohvalili su me za moju fizičku pripremu, iako sam bio umoran. Čelni čovjek Formule 2 došao me posjetiti u boks prilikom pauze. Nije vjerovao da sam prvi put na ovoj stazi i u ovom bolidu. Zaista prvo iskustvo ukoliko ne računate video igrice. „I nikad nisi vozio neki sličan bolid?“ Spominjem moje iskustvo, najsličnije tome, Formula Renault 2.0 koja je skoro 3 puta slabija, ali nema nikakvih sličnosti s ovime. Osim što je također jednosjed. „Svaka čast“, rekao je „nadam se da se vidimo iduće godine u Formuli 2.“ I ja sam se nadao, ali i ta želja je ostala neostvarena.
Sjećate li se dječaka kojeg samo spomenuo na početku teksta? Koji kaže, samo sjedneš i okrećeš volan! Ne zamjeram mu, ali znam da takvo mišljenje ima još milijuni ljudi. Morate biti u vrhunskoj fizičkoj kondiciji da bi uopće mogli upravljati ozbiljnijim bolidom,da bi mogli okretati upravljač i izdržati jednu utrku. (npr. u Formuli 1 u utrci se odvozi otprilike 300 km, a svaki pritisak na papučicu pri naglim kočenjima mora biti minimalno 85 kg. Sjednite na pod, stavite oprugu otpora od cca 80 kg, i probajte je pritiskati lijevom nogom uza zid, naglo je stisnut, pridržati, pa pustiti, i tako svakih nekoliko sekundi punih sat i četrdesetak minuta!
Izdvojio bih ulazak u prvi zavoj na Brands Hatchu, koji je tako specifičan da sam pri ulasku u njega imao osjećaj kao da me netko drži za kacigu, nogama se odguruje o moja ramena dok mi istovremeno pokušava glavu odvojiti od tijela.Na trenutke mi se činilo kao da mi se muti vid! Tada sam po prvi put osjetio djelovanje prave G-sile. Psihičko stanje da ne spominjem. Svakog trena morate znati točan djelić staze. Gdje se nalazite, morate razmišljati par zavoja unaprijed. Za svaki zavoj morate znati gdje ćete se nalaziti prije njega, u sredini zavoja (gdje je zapravo najpravilnija sredina zavoja, jer u svakom je zavoju na drugom mjestu) te na izlazu zavoja. Gdje ćete početi kočiti, kojom jačinom ćete kočiti, gdje ćete prestati kočiti. Pa gdje ćete početi pritiskati gas, koliko ga dozirati, te kada možete dati pun gas. Ja sam to skratio u dvije rečenice, a mogao bi mogao o tome napisati cijelu stranicu, ili nekoliko stranica. Koliko ljudi bi pomislilo – dođeš, zakočiš, skreneš i daš gas! Da ne pričam kako je sve to odrađivati u gužvi s još 30ak vozača, obraniti poziciju, pazi na ovoga, pazi na onog, a opet moraš napraviti i sve ostalo što sam naveo. Za različite zavoje morate sami namjestiti balans kočnica, sami podešavate krilca, uf, koliko toga još ima. Dovoljno je samo na trenutak izgubiti koncentraciju i ozbiljno se ozlijediti ili čak izgubiti život.
Ne, utrke nisu samo okretanje volana lijevo i desno. To je jedan od najopasnijih sportova! Utrke znače baviti se i ostalim sportovima kad se ne nalazite na stazi jer svako izbivanje sa staze je priprema za stazu.Trčite, nabijate kondiciju, ojačavate svoje tijelo i povećavate svoju izdržljivost da možete okretati upravljač i pritiskati papučice, a pritom da vas pri tome G-sile ne ometaju. Vježbate mozak, koncentraciju, reflekse (postoje razni načini, borilački sportovi, razne vježbe koje razvijaju moždane sposobnosti) kako biste uz sve što radite ostali maksimalno usredotočeni i svjesni što se događa u svakoj stotinki sekunde. To što znate voziti auto, pritisnut gas i povezati par zavoja, nemojte misliti da je jednostavno! Nije ni meni, ali zahvaljujući pravim ljudima oko sebe naučio sam puno toga. Isto tako, svjestan sam da imam još jako puno za učiti. Kao i za sve ostale stvari u životu, tako i u ovom sportu. Učim dok sam živ!
Nemojte me pogrešno shvatiti. Volim ljude oko sebe i ugodno mi je družiti se s njima. Volim otići na planinarski izlet, teretanu, vejkati, boksati, trčati, voziti biciklu, otići na auto meeting. Puno aktivnosti počeo sam upražnjavati i njima se baviti kako bi našao zamjenu ili sličan adrenalin! Ali tek u trenutku kada sjednem u sic i zavežem se u šest točaka osjećam se ispunjeno!
“Racing is life. Anything that happens before or after is just waiting.” – Steve McQueen
tekst: Saša Radola
Barcelona. Vozimo se u prohladno jutro. Sedam je sati. Na obzoru se pojavljuju prve zrake sunca i zadovoljni smo, ipak su prognoze bile točne – nema kiše. Na rampi nas na španjolskom portir pita: “Kamo idete?” Odgovaramo na engleskom: “Na testiranje Formule 2. Mi smo Radola motor-sport tim!” “Ok!” odgovara i pušta nas na Circuit de Catalunya.
Da, to je ta slavna staza Formule 1, koju je većina nas do sada gledala samo na TV-prijenosima. Staza na kojoj je Schumacher slavio šest puta, Prost tri, a Senna dva puta. Praktički smo prvi koji smo ovog jutra stigli na testiranje. Odlazimo do boksova i gledamo bolide parkirane kao “po špagi”. Saša je nestrpljiv. Cijelu noć od uzbuđenja gotovo da nije oka sklopio. Ali i trema je prisutna. “Što ako ne uspijem?” Saša Radola, sin našeg poznatog automobilista Ellia. Mlad je, ima 22 godine, ali iza sebe između ostalog već ima naslov najmlađeg hrvatskog automobilističkog prvaka. Sa samo 18 godina osvojio ga je prvi put na brdskim utrkama u klasi N3 i N, a godinu poslije to ponovio u klasi N3, dok je u klasi N bio drugi. Odvozio je i dio sezone 2009. u Formuli Renault UK, u njihovu vrlo jakom Britanskom prvenstvu, u kojem su na počecima karijera vozili i Kimi Raikkonen, Lewis Hamilton i mnoge druge F1 zvijezde. I uspio je Saša tada u toj svojoj prvoj sezoni u jednoj utrci dohvatiti i postolje. I to kao jedini vozač bez dotadašnjeg iskustva u bilo kojem bolidu formule. Čudo, rekli bi danas neki naši dnevni mediji, ali ne zato što su ga tada aktivno pratili kao što smo to činili mi u vrijeme kad je Pleasure tek nastajao, već kako bi sada senzacionalizmom bolje prodavali svoje novine. I bilo je čudo, ali tada, kako je praktički bez treninga uspio dohvatiti to treće mjesto.
Nastavak teksta možete pročitati na pleasuremagazines.com
Najnoviji komentari